Volonteri u terapijskom jahanju
Da bi se moglo pojasniti i shvatiti na koji način (uglavnom) funkcioniraju udruge za terapijsko jahanje u Hrvatskoj, potrebno je prvo znati što je udruga – dakle, udruga je neprofitno, nestaranačko udruženje građana koje je osnovano u svrhu promicanja nekog određenog cilja, u ovom slučaju je to provođenje terapijskog jahanja. Kako rad svih članova, odnoso većine, nije moguće platiti (onda to i ne bi bila udruga nego obrt, poduzeće ili nešto drugo...) za funkcioniranje svake udruge su neophodni volonteri. To je osobito jasno vidljivo u udrugama za terapijsko jahanje, jer si jedna takva udruga ne može priuštiti „hiberniranje“, u svakoj od njih konj/i moraju dobiti svoju hranu i vodu tri puta dnevno, mora im se redovno održavati čistoća u boxu i na jahalištu, moraju se zadovoljiti njihove potrebe za kretanjem, održavati njihova higijena, osigurati im hranu ili novac za nju.
Kada razmislimo i stavimo na papir o koliko se tu zapravo posla radi, osobito onoga koji se obavlja svaki dan – dolazimo do zaključka da jedna udruga nikako ne bi mogla funkcionirati bez volontera. U prvoj, temeljnoj skripti (udruga „Krila“) navodi se; volonteri su pokretači i stup programa terapijskog jahanja. U toj jednoj jedinoj rečenici je sastavljena cjelokupna misao – niti jedna udruga za terapijsko jahanje ne bi postojala da za nju veliki broj svog vremena ne odvajaju ljudi kojima je stalo pomoći drugima.
Najočitije zaduženje volontera, osim onih već gore navedenih, je pomoć u samom terapijskom jahanju. Da bi jedna osoba uopće mogla pomoći u jednom takvom specifičnom programu, logično je da mora proći edukaciju za volontera. U okviru terapije može se raditi kao pratioc jahača ili kao vodič konja. Svaki bi korisnik trebao imati dva pratioca i jednog vodiča konja, dakle ako istovremeno radimo sa tri korisnika, potebno nam je devet volontera. I pratioc i vodič moraju znati konkretan način svoje pomoći, oba imaju svoja zaduženja u svakom odrađenom satu, ali i prije i poslije njega.
Osim rada u terapiji, postoji čitav niz različitih zaduženja – doslovno i najmanja sitnica itekako pomaže.. čišćenje boksova, prostorija udruge, jahališta, razni popravci, rad na kompjuteru, animacija novih volontera, izrada promo materijala, izrada različitih tiskovina, web stranica i sličnog, nabava hrane za konje, skladištenje iste, traženje različitih potpora za program i pisanje projekata, itd...
Ne postoji klasična osoba za koju bismo mogli reći da je idealan volonter. Programima se priključuju najrazličitije osobe, privučene različitim razlozima – neki vole konje, drugi žele pomoći osobama s posebnim potrebama, treći imaju višak slobodnog vremena... U najvećem se broju volontiranju posvećuju učenici i studenti koji na taj način čine nešto dobro za svoju zajednicu, ali se u isto vrijeme druže s mladima i dobro zabavljaju. Naravno, ima tu i zaposlenih ljudi koji radije odvolontiraju par sati nego sjede na beskonačnim kavama u kafiću, a jednako tako i umirovljenika koji se srcem i dušom posvete programu. Sama kultura volontiranja kod nas još nije tako razvijena kao na primjer na zapadu, ali polako i sigurno idemo u tom smijeru. Nedvojbeno, svaki volonter je neprocjenjiv i dobrodošao, bez obzira na to koji će posao obavljati.
Svaka udruga muku muči sa animacijom volontera, jer oni stalno „cirkuliraju“ kroz udrugu – naravno, neki su uvijek tu, dok drugi dolaze i odlaze.. A kako osigurati to da dolaze? Plakati s pozivima, javni pozivi u tiskovinama, prezentacije rada, on line prezentacije, pozivi u školama i na fakultetima..sve su to dobri načini koji su se pokazali učinkovitima. Većina udruga u „zamjenu“ za odvolontirane sate nudi besplatnu malu školu jahanja ili rekreaciju kroz održavanje kondicije terapijskih konja. Jer, naravno, volontere treba i motivirati na ostanak u udruzi. Volonterima – jahačima je sigurno najveća nagrada samo jahanje, ali postoji još mnogo drugih načina za motivaciju. Postoji nekoliko osnovnih motivacijskih poteba – za priznanjem, postignućem, kontrolom, raznolikošću, osobnim razvojem, pripadanjem, moći, zabavom, osjećajem posebnosti. Prema tome, postoji i različiti načini za njihovo zadovoljenje; u svakom slučaju se trebate potruditi da udrugom vlada ugodna atmosfera, budite prema svima ljubazni, zahvalite im na dolasku i obavljenom radu, pohvalite ono što su učinili... Nikada nemojte praviti razlike među volonterima, to se itekako osjeti i negativno djeluje na cijelokupnu zajednicu.. Zgodno je s vremena na vrijeme organiziradi proslave rođendana, prezentacije rada volontera, bilježiti njihov napredak u radu, simbolično ga nagrađivati, birati „volontera tjedna/mjeseca“ i slično. Ljudi moraju osjetiti da su tu dobrodošli i poželjni, te da njihovo slobodno vrijeme nije „bačeno u vjetar“ nego da zaista čine nešto korisno.
